Patnja kao zona komfora
Svjesno bježimo od boli, a zapravo smo na nju navučeni. Patnja postaje navika, identitet, čak i sredstvo kojim kupujemo pažnju i „dokazujemo“ vlastitu vrijednost. Koliko puta smo čuli ili izgovorili rečenice poput: „Bez muke nema nauke.“ ili „Život je borba.“
Na prvi pogled, te rečenice zvuče kao motivacija ili zdravorazumska istina, ali zapravo one programiraju um na nagrade i da zasluge moraju biti teško zarađene. Generacijama usađene mantre poput ovih stvaraju duboko ukorijenjen program u ljudskoj psihi: ako želiš uspjeti, moraš to mukotrpno zaraditi.
To znači da mnogi ljudi nesvjesno traže situacije koje ih čine nesretnima – jer je to njima poznato, udobno i „sigurno“. Tijelo i um počinju očekivati bol i stres jer su na to naviknuti i isprogramirani.
Zanimljivo je kako se ova „zona komfora patnje“ manifestira i kroz odnose, karijeru, pa čak i vlastite snove. Neki ljudi ostaju u nezadovoljavajućim vezama, u poslu koji ih iscrpljuje ili u neželjenim životnim obrascima, samo zato što je poznato. Neizvjesnost im je zastrašujuća, jer to za ego znači napuštanje identiteta koji je gradio cijeli život.
Drugim riječima, patnja je postala navika – i to navika koju je iznimno teško prepoznati. No upravo ta svijest je prvi korak prema oslobađanju. Kad shvatimo da bol nije nužna, da nije znak vrijednosti ili životne istine, možemo početi učiti kako se opustiti, prihvatiti lakoću i stvarno živjeti izvan programiranih ograničenja.
Biokemija boli
Znanost potvrđuje da patnja stvara kemijsku ovisnost. Svaka misao, emocija i reakcija proizvodi kemikalije u tijelu. Ako smo godinama živjeli u stresu, krivnji, strahu, ljubomori i ostalim negativnim emocijama, to našem tijelu postaje „poznato“. Kada takva biokemija tijela osjeti mirno razdoblje i da životne okolnosti “idu niz dlaku”, tijelu to počne biti čudno i “dosadno” i doslovno „traži dozu“ starog poznatog otrova – jer ne zna drugačije funkcionirati.
Kad god doživljavamo stres, tjeskobu, strah ili krivnju, tijelo luči kemikalije poput kortizola i adrenalina. Ove tvari nas drže „u pogonu“ i daju nam osjećaj energije, pa čak i moći – ali to je uvijek kratkotrajnog roka i začarani krug se ponavlja – traži se novi “shut” koji iscrpljuje sve više i više živčani sustav i on postaje sve slabiji.
Zanimljivo je da se, kroz godine, mozak navikne na ovu kemijsku igru. Ako smo dugi niz godina živjeli u emocionalnoj drami, patnja postaje naše „poznato stanje“ i zato ne možemo dugo “držati” sreću i životno zadovoljstvo.
Ovo stvara paradoks: ljudi sabotiraju vlastitu sreću nesvjesno, vraćajući se u stare obrasce. Ova dinamika također ukazuje na slabost živčanog sustava koji je ovisan o “shutovima” hormona stresa. Naviknuti smo na vlastitu emocionalnu ovisnost i, čak kad želimo promjenu, uvijek nađemo neki razlog za stres ili on iznenada iskrsne. Također, kada smo pretežno u stresnom stanju “preživljavanja”, naš mozak i tijelo fokusirani su isključivo na kratkoročno preživljavanje, a ne na osobni rast, kreativnost ili uživanje u životu. U takvom stanju nema prostora za viziju, zahvalnost i unutarnji mir – jer cijeli sustav traži „prijetnju“ koju treba neutralizirati.
Ali tu nije kraj priče i nismo osuđeni na život u patnji, ako osvijestimo da se nalazimo u tom začaranom krugu. Samosvjesnost je ključna za promjenu (što je samosvjesnost i kako je razviti pročitaj u ovoj objavi). Svaka svjesna odluka da odaberemo lakoću, zahvalnost ili radost aktivira drugačije neurokemikalije – dopamin, serotonin, oksitocin. I što više to prakticiramo, to postaje novo „poznato stanje“ i novo normalno biokemije našeg tijela.
Patnja kao identitet
Patnja se s vremenom pretvara u identitet. Postajemo „osoba kojoj je teško“, „žrtva okolnosti“, „borac u okrutnom životu“. Ego se gradi oko drame – kroz stalno traženje potvrde, suosjećanja ili opravdanja za svoje teškoće. Kad je patnja stalno prisutna, postaje naš zaštitni sloj, naša „priča“ koja objašnjava sve što nam se događa.
Problem nastaje kada identitet patnje počne upravljati našim životom. Bez patnje, ego osjeća prazninu – jer tko bi tada bio? Bez „žrtve“ ili „borca“ nema priče koju ego može hraniti.
Ovaj obrazac se manifestira na mnogo načina:
- Odabir partnera koji stalno izaziva nesigurnost ili frustraciju.
- Posao ili projekt koji iscrpljuje i uzrokuje kronični stres.
- Samosabotaža u trenucima kada bi se moglo rasti i prosperirati, jer lakoća djeluje nemoguća i pre jednostavno je da bi bilo istinito.
Patnja kao identitet je snažan alat kontrole – ali nas samih nad samim sobom. Poznato je da dugoročni stres nosi sa sobom i zdrastvene posljedice, a često vodi i u razne negativne metode ublažavanja stresa kao što su alkohol, cigarete, igranje video igrica, hrana i druge ovisnosti.
Kako prestati hraniti ovisnost?
Prvi korak je brutalna iskrenost. Pogledaj vlastiti život i zapitaj se:
- Na kojim mjestima biram patnju jer mi je poznata?
- Kojim pričama hranim svoju ulogu žrtve?
Drugi korak je detoks od uvjerenja. Svaka rečenica tipa „život je težak“ nije istina – to je program, a program se može reprogramirati (epigenetika). Svjesno izaberi svoja nova uvjerenja – u ovom slučaju “život je lak”. Mozak je konstruiran da mora naći potvrdu za svoja uvjerenja i početi će tražiti dokaze za njih. Ako je tvoje uvjerenje da je život težak, pronaći ćeš dokaze za to u svom životu i okolini, a kolektivno smo programirani razmišljati negativno (društvo, mediji).
Treći korak je dopuštanje lakoće i primanja. To znači da se osjećamo vrijedno nagrade, ljubavi i sreće bez da to moramo zaslužiti. Kada znaš svoju vrijednost i da ti ne treba vanjska potvrda, počinješ birati iskustva koja hrane tvoju energiju, radost i kreativnost, umjesto da te iscrpljuju.
Zaključak
Ovisnost o patnji nije „sudbina“ nego je program koji smo naučili, prihvatili i godinama ponavljali bez da smo toga svjesni. Ona živi u našim mislima, u kemiji našeg tijela i u identitetu koji smo izgradili. Pokazatelj je da moramo poraditi na povećanju samosvjesnosti, emocionalnoj inteligenciji i percepciji svijeta kako bismo živjeli sretnije, zdravije i privlačili u život pozitivne okolnosti.
Ti imaš moć reprogramirati negativne programe u pozitivne i odbaciti ulogu žrtve koja traži potvrdu i priznanje okoline. Dugoročna borba i stresiranje uvijek dolaze s cijenom, bilo kroz zdravstvene posljedice, nezadovoljstvo ili neispunjenost (kao da uvijek nešto fali za potpunu sreću).
Lakoća, mir i radost nisu privilegija odabranih. Kad ih počnemo dopuštati, korak po korak, stvaramo potpuno novu stvarnost – onu u kojoj ne moramo trpjeti ni zaslužiti da bi primili nego primamo jer smo vrijedni primanja bez uvjeta. Usmjerimo pažnju i energiju na lijepe i pozitivne stvari i sjetimo se biti zahvalni i cijeniti ono dobro što imamo i život će nam pružiti još više ljepote.
Patnja je nužna dok ne osvijestimo da nije i dok nam je potrebna.
